Najveći zatvor u kojem živimo jest mišljenje „što će drugi misliti o nama ili našem životu“

Published on Thursday, 09 June 2016 04:05

Otrcana i dosadna fraza koju već duže vrijeme slušamo, ali- zaista ima smisla, jest- slobodno mogu reći klišej, -da ćemo postati posve sretni i oslobođeni tek kada prestanemo živjeti u zatvoru koji se naziva “što će selo reći“.        

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                  Međutim, stvarno i bez imalo pogovora, upravo taj klišej piše istinu.  Nekada davno (ovo zvuči kao bajka o Snjeguljici J ), živeći javni život na estradnoj sceni, nije bilo toga što čovjek o sebi nije pročitao ili čuo. Trebalo je puno, te ponekad previše vremena da apsorbiram te stvari, i  prihvatim da ljudi jednostavno vole gurati nos u tuđa posla.

Kada počneš raditi takav posao mora ti biti jasno da Tvoj život više nije samo Tvoj. Postaješ javno dobro. Jednostavno, na to čovjek mora biti spreman ako želi preuzeti odgovornost za bavljenje bilo kakvim javnim poslom.

Slažem se da intima nije javno dobro, i nitko nije dužan svoj osobni život podastrati u javnost. No, s druge strane, mediji vole senzacionalizam i ta vrsta novinarstva prodaje novinu.

Prema tome, govoreći o svim ovim činjenicama, čovjek mora biti spreman preuzeti sve ishode i izbore koje takva vrsta života donosi. Lako je o tome govoriti, teško sprovesti u praksu. Nitko nije imun na laži i neistine.

Danas, gledajući u prošlost,-ja sam zahvalna na svakoj medijskoj laži. Zašto i kako je to moguće, pokušat ću Vam objasniti….

Oduvijek sam imala problem da jednostavno ne znam funkcionirati ako s nekim imam problem. Ja bih da me svi vole. Da se svi volimo. Da je sve kao u sedamdesetima. Djeca cvijeća i ljubavi. Nažalost, to tako ne ide u stvarnosti. Niti možeš voljeti svakoga, niti tebe mora voljeti baš svatko.

Volim ljude i jednako tako, kao i svi- volim kad me vole. Uostalom, ne poznajem osobu koja ne voli biti prihvaćena ili voljena. Svima nam je to važno. I koliko se god trudili bježati od te istine, svi težimo za prihvaćanjem, zbližavanjem, toplinom, ljubavlju…nazovite to kako želite.

Danas je potreba za ljubavlju izraženija nego ikada prije. Barem se meni tako čini. Ljudi su se otuđili, razdvojili, informatička revolucija učinila je svoje…i onda u takvim okolnostima, najgora moguća stvar je živjeti po tuđim pravilima, ili još gore, živjeti i bojati se kako će i što će, drugi ljudi misliti o nama ili našim životnim odlukama.

Vječiti strah od toga što će netko reći, kako će nas doživjeti, što ako nas krivo shvati, što ukoliko to prenese dalje,  što ukoliko budem tema u small talkovima i jutarnjim kavama?

Nisam odmah usvojila pravilo „moj život, moja pravila, moje odluke“, i dug period života bio je potreban da zaista prestanem misliti o tome što će netko reći ili misliti.

Međutim, kada sam počela shvaćati da ljudi oko mene ne žive moj život, ne rade moje izbore, ne donose odluke umjesto mene, ne hodaju u mojim cipelama…tada sam shvatila, da me apsolutno ne dira što će tko misliti. Osim ako se ne radi o osobi koja mi je izuzetno važna.

Puk, narod, selo, kvart, grad, pa čak i država…NE ZANIMA ME!

 

Ja sam ta koja jesam, takva kakva jesam, srčana, impulzivna, iskrena, otvorena, pomalo luckasta, vjerna, odana, mušićava -ali sam to ja!

Jedinstvena i drugačija od bilo koga na svijetu. Isto tako, ti si jedinstven, prijatelju.

Poseban. Koračaš najbolje što možeš u cipelama koje imaš.I nitko na ovom svijetu ne zna kako je tebi u tvojim problemima i brigama. I zato se ne moraš bojati nikoga.

Hodaj uzdignute glave, ponosno i otvoreno prema životu.

Na svijetu je uvijek bilo i uvijek će biti onih koji pričaju. Uvijek će biti onih koji vole smicalice i gomile laži, jer se ne mogu nositi sa odvratnostima svoje duše. Onih malih i zlih kojima je jezik pogan, prepun zavisti i ljubomore. To se vidi ljudima na licu.

Jednostavno postoje takve duše koje vole razdore. Vole činiti zlo drugima. Vole kada mogu nekoga olajati i pričati neistine.

Ti samo znaj da si bolji od njih. Jer gledaš svoja posla i svoje ruke. Tvoje su ruke čiste i otvorene. Svakome tko te želi uprljati ružnom rječju daruj samo ljubav. To ih najviše boli.

Nisi se rodio radi sela. Rodio si se da budeš dobar sebi i ljudima oko sebe koji to zaslužuju. Ne bacaj bisere pred svinje.

Danas na svijetu ima baš svega. Više nego ikada ranije.

A selo? Samo neka priča. Tvoj osmijeh svima će im začepiti usta. To ih boli. Tvoja sreća.

Neistine i laži? Zar te stvarno boli što sitne duše govore?

Duše koje izgaraju od zločestobe i ne mogu se nositi same sa sobom, a kamoli sa životom?

Ma samo hodaj….hodaj, i ne okreći se…jer znaš onu staru-

„za dobrim se konjem uvijek prašina diže“…a ovce…one će blejati dok god mogu.

Jer to je jedino što ovce znaju.

 

Voli Vas

Paola

PROČITAJ VIŠE... https://paolineprice.wordpress.com/2016/06/09/najveci-zatvor-u-kojem-zivimo-jest-misljenje-sto-ce-drugi-misliti-o-nama-ili-nasem-zivotu/