Zašto se pjenimo kad je život toliko krhak?

Published on Thursday, 16 June 2016 07:57

Sve češće sam svjedok, a vjerujem i Vi svi, dragi moji, da danas odlaze mladi ljudi, brže i češće nego ikada prije…

Odlaze na drugi svijet.

Neki, jel’ su se umorili od života i duša im je stara, neki zato što su bolesni i Bog ih poziva k sebi, neki zbog toga što su opterećeni i preugušeni svakodnevnim brigama, pa nerijetko i sami sebi kroz toliko puno nerviranja i brige, jednostavno,  ugase život…

Ali ono, po čemu smo svi isti- i bogati i siromašni,i mršavi i debeli, i glupi i pametni,i iskreni i lažni, i otvoreni i prikriveni, školovani i oni manje školovani,  ali svi smo mi-jednaki- to je SMRT.  Smrt, prijatelji moji.

Jednako kao i prolaznost vremena. Niti Angelina Jolie i Brad Pitt ne mogu protiv smrti i zuba vremena. Iako nam se uvijek čini da svi oni o kojima nekad čitamo, imaju određenu privilegiju. Svi su isti u smrti. Osim što nisu, u prihvaćanju iste.

Neki se još uvijek boje te zagonetke života i doživljavaju je kao prijetnju i potpuni kraj.

Nama vjernicima, je po tom pitanju, puno lakše, jel’ je smrt za nas samo prelazak u drugi, vječni život…

Ono što ja ovim blogom zapravo želim postići jest da svakoga od Vas pokušam uvjeriti da se u ovozemaljskom životu zaista nema smisla pjeniti i žestiti….

Ja sam bila velika pristašica pjenjenja, i svaki puta kada nešto nije po mom, pjenim se. I nije da sam to iskorijenila u potpunosti, nego svaki dan, ali doslovno svaki dan, idem sama protiv sebe da to prestanem činiti.

Međutim, što ja zapravo imam od tog’ pjenjenja? Što ja imam od toga ako sam nervozna, živčana, svađam se oko svake gluposti, vičem, urlam…

Nemam ništa. Jedino što imam jest da štetim sebi i svom organizmu. Jedino se mogu bolje razboljeti. Ovaj život zaista nije lagan. Svi mi imamo svoje probleme i svatko se trudi raditi na njima na najbolji mogući način. Naravno da ne možemo biti imuni na sve prepreke na koje naiđemo, ali s druge strane, ne znam što imamo ako se grizemo toliko jako oko svega što nas tišti.

U jednom periodu svog života zaglavila sam u vječitu kukanju, raspravljanju oko trivijalnosti, nadmudrivanju, pokušavanju uvjeravanja „da sam ja u pravu“…itd…

Uglavnom, provela sam vrijeme uvjeravajući sebe i druge oko sebe, „da bi nešto trebalo biti ovakvo ili onakvo“.

Danas, više ne moram biti u pravu. Važnije mi je da sam na miru.

Osim toga, više ne kukam. Bude mi teško, ali neću biti nezahvalna da kukam oko sitnica ili stvari koje su, zapravo, kad bolje razmislim….toliko smiješne i trivijalne. Ne mogu reći da sam se prestala nervirati u bilo kojem smislu, ali se trudim raditi na tome. Ne sekiram se oko nebitnih stvari na koje ne mogu utjecati.

Sram me kukati kada vidim kakve živote imaju neki ljudi. Mogu se pohvaliti i reći da sam gotovo prestala kukati. Nad bilo čim. I nije mi bilo lako, ali sam uspjela. Kukanje sam zamijenila zahvalnošću. Svaki puta kada mi se kuka ili kad mi je teško, samo se sjetim da sam još uvijek živa. Da se još uvijek mogu boriti. I da ništa nije izgubljeno.

Svaki puta kada me zaboli srce od tuge, zahvalim se na tome da imam srce. Budem ponosna i sretna koliko sam emotivna i kako osjećam život. Imati veliko i otvoreno srce u ovom svijetu stvar je hrabrosti. Zbog toga ponosno koračam noseći svoje senzibilino i ranjivo srdašce.

Svaki puta kada me zgazi stres, stanem, odahnem, uhvatim pet minuta i zahvalim da imam posao koji me doveo do stresa. Mnogi ga nemaju i ne znaju kako ga je imati. Zato, duboko udahnem, i kažem-smiri se, Paola….sve je ok. Još se možeš boriti.

Pjenjenje zaista nije put. Za nikoga. Više nam oduzima nego što u tom trenutku mislimo da nam daje.

Znam mnoge ljude kojima život prođe u žešćenju i pjenjenju. Žalim ih. Iskreno.

Propuštaju život…a nikad ne znamo kad će doći zadnje poglavlje. Gubimo vrijeme na prepucavanje, persuaziju, deranje, nervozu, nanošenje boli jedni drugima…a tako je sve krhko.

Mi smo krhki. Prolazni. Zapravo, nebitni. Da sutra umremo, svijet bi nastavio ići svojim putem…svi smo zamijenjivi i nitko nije nezamijenjiv. To je okrutna, ali istinita činjenica.

Nažalost, tako je i nikako drugačije.

Jedina naša prava svrha ovog života je koliko smo bili dobri ljudi, koliko smo voljeli i kakva smo djela učinili…samo djela ostaju iza nas. Nitko se neće sjećati naših pjenjenja, svađa ili žestokih rasprava…ponijet ćemo samo najljepše uspomene o ljudima koje volimo…

Zato, sada, iz ovih stopa, odmah zagrlite nekoga do koga Vam je stalo, recite mu da ga volite…nazovite sve one koji Vam fale ili kojima niste posvetili dovoljno vremena…

Jer možda već sutra nećete imati tu priliku…a propuštene prilike često znaju boljeti.

Budi svoj, budi mekan, okruži se dobrim ljudima, ne pjeni i ne žesti se…

Život je tako krhak. Nitko ga ne zaslužuje provesti u pjenjenju i svađama. Sve stvari se mogu riješiti mirnim putem…bez obzira što Vi mislili u trenutku. Sami sebi pomažete ako naučite upravljati sa sobom i sa svim svojim emocijama pjenjenja i žešćenja. Na početku nije lako, ali s vremenom se nauči. I kad se nauči, život postaje toliko ljepši i lakši…

Neka se pjene more i valovi…Volite se, ljubite se, poštujte različitosti i nećete imati potrebe za žešćenjem i pjenjenjem…neka se pjeni more.

Voli Vas

Paola

PROČITAJ VIŠE... https://paolineprice.wordpress.com/2016/06/16/zasto-se-pjenimo-kad-je-zivot-toliko-krhak/