To je bio taj dan.

     >>

     email:

     mixtv.eu@gmail.com

To je bio taj dan.

Details: Published on Wednesday, 21 May 2014 04:07

To je bio taj dan.
Više nije bilo važno jesi li Hrvat, Srbin ili Musliman. Nije bilo važno navijaš li za Dinamo, Hajduk ili Zvezdu. Nije bilo važno pišeš li latinicom ili ćirilicom. Govoriš li ekavicom ili ikavicom.

To je bio taj dan.

Dan kada se nakon duge i velike netrpeljivosti balkansko srce stopilo u jedno. Dan kada je, barem na trenutak, zavladala sloga, međusobno povjerenje, empatija, solidarnost i ljubav. Dan kada je sve loše oprošteno, zaboravljeno i ostavljeno tamo gdje mu je mjesto. U prošlosti. Daleko. Jer jedino tamo i pripada…

To je bio taj dan. Kada smo svi u jednoj jedinoj minuti postali svjesni. Svjesni toga da ne kontroliramo baš ništa. Da smo toliko mali i sićušni pred silom svijeta i da samo u jednom trenutku i naš vlastiti život može postati povijest…

E, da draga braćo i sestre, to je bio taj dan…

Posljednjih dana svjedoci smo prestrašnih poplava koje su zahvatile Slavoniju, BiH i Srbiju. Tko bi rekao da voda može imati toliku moć. Srušiti baš sve pred sobom.

Opet, s druge strane, kakav paradoks – toliko nam je potrebna za život i ne možemo opstati bez nje. Vatru ugasiti možemo, ali voda kada krene – tu nema povratka. No, naravno da nam to ne pada na pamet sve dok se ne zadesi katastrofa. Naravno da o tome ne mislimo niti se brinemo. Isto je kada te boli zub. Nemaš pojma da ga imaš ili nemaš, sve dok te ne zaboli.

Pri samoj pomisli na ljude koji su izgubili sve za što su cijeli život radili kako bi si osigurali dostojan život , oči mi se napune suzama. U jednoj jedinoj sekundi izgubiti SVE što se zove dom. Jedino mjesto na svijetu koje ti pruža sigurnost, toplinu i utjehu. Mjesto koje je sigurna luka spasa i bijeg od svih problema i nedaća. Danas, mnogi to mjesto više nemaju.

Nalaze se u raznim prihvatilištima, domovima, sportskim centrima i jedino što im je preostalo je čekanje, nada, molitva i vjera.

Nitko od nas tko to nije proživio ne može u potpunosti osjetiti kakav težak i ružan osjećaj to može biti. Nitko ne može znati kako je sada tim ljudima. Možemo samo zamisliti. Od same pomisli koža se ježi. Krv na trenutak prestaje kolati žilama i zaustave nam se misli. Odjednom više ništa nije važno, osim preživjeti.

Sreća u nesreći, ovo može biti jedna opomena. Svima nama. Što radimo, kuda idemo i zašto to radimo. Što smo to mi – „veliki“, prokleti ljudi učinili od ovog svijeta? Zar nam nije dosta opomena? Zar ne možemo okrenuti list i pokušati spasiti ovo malo ljudskosti što je ostalo na ovom svijetu?

Godinama smo uništavali zemlju i nije nas bilo briga. Počevši od onog glupog i nebitnog papirića koji bacamo na pod. Godinama smo zagađivali mora, rijeke, zrak i sve ostalo što smo mogli, i bilo nam je svejedno. Godinama pokušavamo biti pametniji od same prirode i poigravamo se s njom. Godinama želimo konkurirati prirodi natječujući se s njom. Godinama izigravamo bogove. I naravno, samo je bilo pitanje vremena.

Iskreno, čudi me da smo još uvijek ovdje. Nekako se samo nadam da smo dobili još jednu šansu prije potpunog kraja. Nadam se tome da je ovo upozorenje snažno prodrijelo u svakog pojedinca i da je svatko od nas barem nešto naučio.

Tužno je, da mora biti tako. Da tek kada si pred zidom postaješ svjestan svega. Tek kada ti je život ugrožen, imaš snage pružiti ruku bratu Srbinu ili Muslimanu. Tek kada te borba za goli život prisili prestaneš razmišljati o porijeklu nečijeg prezimena. Zar to nije nešto nad čime bismo se svi mogli zapitati ?

A moglo bi nam biti tako dobro.

Kada bi svi „veliki bogataši, milijunaši, moćnici i tajkuni „ dobili jednu nemoćnu obitelj na uzdržavanje. Svatko na svijetu morao bih brinuti o nekome tko je nemoćan i ugrožen. Svatko na svijetu dobio bi osobu za koju se mora pobrinuti i pomoći joj da izađe na pravi put. Tako bih ja učinila. Sve bi tada bilo lakše… Kada bi veliki biznismeni dali samo 10 % svoje čiste dobiti – na svijetu bi nestalo gladi. Kada bi svatko pomogao nekome tko nema nikoga na ovom svijetu, nestalo bi samoće. Kada bi svatko volio i uzdržavao jedno napušteno dijete, nestalo bi tužne djece.

Možda su to sve samo utopije i moji idealistički snovi koji nemaju veze sa stvarnosti, ali ja nekako vjerujem. Nadam se. Ne želim prestati vjerovati i nadati se. Ne želim.

Jer to je jedino što me drži živom. Nada.

Nada da sva ova solidarnost, ruka spasa i pomoć koju sada pružamo jedni drugima neće biti zaboravljena onog trenutka kada se voda posuši ili povuče. Da će ostati barem nešto lijepo i pozitivno iza ove nesreće. Da će zacijeliti rane prošlosti Domovinskog rata i da se nećemo više međusobno kriviti i vaditi prošlost iz naftalina. Da će sportska događanja postati samo sportska, bez politike, agresivnog navijanja i ubojitih riječi. Bilo je predivno i dirljivo gledati navijače Dinama i Hajduka sjedinjene u jedno.

Jer dragi moji, svi smo mi samo ljudi od krvi i mesa ispod kože i apsolutno je nebitno koje smo boje, kojim jezikom govorimo, kako se prezivamo, za koga navijamo i odkale smo rodom.

Svakome treba dati priliku. Isto tako, svakome treba pomoći. Ne samo kada su katastrofe u pitanju, nego uvijek. Pomaganje je nešto što nas čini boljima. Otvara nam oči. Puni nam srce čistom ljubavi i postajemo bolji ljudi. Zamislite samo osmijeh na licima ljudi, u ovim teškim trenucima kada vide koliko se nas brine da im se na bilo koji način pomogne. To nitko ne može platiti, jer sve najbolje stvari u životu, ionako su potpuno besplatne. Topla ruka, zagrljaj, ljubav, pomoć, razgovor, nada, osmijeh, podrška, prijatelj, savjet.

Prekrasno je gledati ovih dana ljude koji su se ujedinili i koji zajedničkim silama čine sve kako bi spasili ugrožena područja. Osjećam tu vibraciju iznad hrvatskog neba, vidim to u pogledu ljudi. Na bilo koji način, gotovo svatko koga sam vidjela, čula ili srela, pomaže onim putem koji mu je dostupan u tom trenutku.

Žalosno je to da treba doći do ovakvog velikog upozorenja kako bismo progledali.
Žalosno je da ne vidimo dalje od svog nosa. Ali eto – dogodilo se čudo.

Balkan se ujedinio, jer to je bio taj dan.

Dan kada više ništa nije bilo važno osim da se pomogne na bilo koji mogući način. Dan kada su svi ljudi voljeli ljude. Nema boljeg načina nego da ovu priču završim sa Andrićevom pjesmom: „Volite ljude. Jer da, ne zaboravimo, to je jedini mogući način da opstanemo i budemo sretni.“ Otvoreno srce i čista nesebična ljubav. Ne samo u katastrofama, svaki dan. Budimo čisti, neopterećni i veliki ljudi. Svojim sugrađanima naše zemlje i susjednih zemalja, želim samo za kraj reći, da mislimo na njih, šaljemo pozitvne vibracije, susosjećamo i činimo sve kako bih Vam barem malo olakšali u ovim teškim trenucima. Uz Vas smo svim svojim bićem, mislima i srcem. .

* VOLITE LJUDE *

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima.

Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja.

Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.

Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!

Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla.

Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.

Ivo Andrić

Vaša Paola!