Zašto je biti novinar postalo nezahvalno zanimanje?

     >>

     email:

     mixtv.eu@gmail.com

Zašto je biti novinar postalo nezahvalno zanimanje?

Details: Published on Tuesday, 13 May 2014 13:00

Kada ljudima iz svoje okoline kažem da sam upisala magisterij novinarstva, reakcije su, nažalost, gotovo uvijek: „ Pa zašto ? Što ti to treba ? Zar nisi ipak mogla izabrati nešto drugo? Novinari su zadnji ološ!; Nećeš valjda biti kao svi ostali novinari da pišeš samo gluposti što je tko imao na sebi, ili s kime se netko „prasnuo“?!“

Ovo nije čudna rekacija s obzirom na to što se događa u našoj jadnoj i izigranoj zemlji Hrvatskoj, kako u svim segmentima, tako i u medijima. Mediji su postali velik dio naših života, iako toga možda uopće nismo niti svjesni. Mediji nam serviraju gomilu stvari: kako onih dobrih, tako i onih loših. Pokušajmo samo zamislit svijet bez glazbe, televizije, interneta, reklama, knjiga, telefona? Ne ide – priznajte! Upravo zato, smatram da je golema odgovornost koju jedan novinar ima u svojim rukama. Golema!

Novinari su generilizirano i stereotipizirano smješteni među šljam. Ne gleda se neka razlika. Kada kažeš da si novinar, automatski si smrad. Novinarstvo nije samo senzacionalizam, sveopće žutilo, lake teme i tračevi. Novinarstvo je puno više od toga. Novinarstvo je profesija koja nosi i poprima velike društvene razmjere. Tko je kriv tome što su stvari takve kakve jesu? Tko je kriv da se na profesiju novinara gleda takvim očima? Nažalost, mnogi koji su uspjeli od te profesije napraviti lakrdiju.

Evo, npr. neku večer, slušam izravni prijenos sa Eurosonga, koji vodi dragi, neuništivi metuzalem Aco Kostadinov.

Komentari tipa: „Dragi gledatelji, matematika mi nije nikada bila jača strana, pa Vas molim da sami zbrojite kolika je sada razlika između Nizozemske i Austrije, a ja ću se praviti da je još uvijek napeto…“ ili „Nemojte mi zamjeriti što baš ne pratim tijek događanja…“ – komentari su koje si ne bi smjela dopustiti niti lokalna telvizija iz Prepuštovca, a kamoli državna televizija. Da ne kažem kako je na samom kraju prijenosa, toliko nezaustavljivo govorio da nismo uspjeli niti čuti što nam ta/taj Končito-a, ima za reći. Krajnje neprofesionalno i u neku ruku bezobrazno. Pitam se je li to zato što nije bio u školi kad se učio engleski, ili zato što nije imao prevoditelja da mu prevede što bradata žena želi reći?

Možda bi bilo duhovito i simpatično da je bila riječ o nekakvom amaterskom natjecanju u Gajnicama: Glas Gajničke zemlje – ali tako nešto izvesti pred sveopćim hrvatskim gledateljstvom, to stvarno i nije bila neka fora.. Do kada će se štiti takvi likovi koji nam se rugaju u facu i smatraju nas zadnjim kretenima? Ili jednostavno nismo niti bolje zaslužili jer samo šutimo i čekamo da promjene dođu same od sebe?

Voljela bih da se zanimanje NOVINAR počne više cijeniti i da se vrati izgubljeni kredibilitet koji je nestao pod suncobranom senzacionalzima, sveopćeg žutila, zakulisnih igara, lobija i potplaćivanja.

Svi znamo da je gospodin Aco neuništiv. I svi znamo da je jednako tako nedodirljiv i da ga čuvaju raznorazni lobiji ukorijenjeni u strukturu HRT-a. No, do kada?

Čudimo se Sanaderu. Da. Od njega su učili samo najbolji. Zatrovao je cijelu zemlju svojim načinom razimšljanja: „u se, na se, i poda se“. Nije problem u hobotnici, već u vodi u kojoj ona pliva. Tako je i s ovim. Svi funkcioniraju po tom principu: Ja tebi, ti meni. Mi smo zemlja: usluga za uslugu. Jesi li kvalificiran i imaš li znanja, to uopće više nije važno. Važno je postati i ostati smrad. Dobro se uvući u kožu onima od kojih imaš koristi i pogaziti samog sebe, sve svoje ideale i svjetonazore za šaku kuna.

Gospon’ Aco je ovdje samo primjer, „one in a million“ . Bilo je i više nego očito da nije baš pri zdravoj pameti, te da prema sebi i prema gledateljima nema apsolutno nikakvog poštovanja. Za njega je to bilo komentiranje bilo onako usputno, samo neka sitnica na kojoj će opet dobiti finu svotu novca – a gledatelji? Tko je još vidio voditi brigu o njima?! Oni su ionako nebitni. Oni su ovce.

E, pa nismo dragi Aco…
Bilo je onih koji se te slušali i nisu vjerovali što čuju.
Bilo je tu onih koji pokušavaju naučiti biti etični, vjerodostojni, objektivni i nepristrani, pa su pali sa sofe kada su čuli što trkeljaš! I nisi bio duhovit, svi smo skupa mislili da si poludio skroz na skroz!

Ima još onih koji se trude prije svega biti čovjek, naučiti svoj posao najbolje što mogu i biti dostojni da budu novinari. Koliko god taj Eurosong bio parada kiča, Tvoj kič je nadmašio čak i bradatu ženu.

Novinar je prekrasno zanimanje. Prenositi ljudima iskrenu vibraciju nekog događaja na kojemu ne mogu biti, vjerodostojno i nepristrano izvijestiti o pravim podacima i stanju stvari. Dobro se pripremiti i nista ne prepustiti slučaju. I nadasve, prije svega: biti vođen etičnim i pristojnim ponašanjem. To se zove novinar. Novinar nije netko tko omalovaža, izmišlja, blebeće bez smisla i reda. Novinar se ne ruga ljudima i ne pljuje im u lice, jer u konačnici – on od tih ljudi živi. Novinar je dobro svjestan svojih slabosti i sposoban je barem imati sa sobom digitron, ako mu matematika i nije baš jača strana.

Ne znam što na to sve kaže Acino uredništvo ili je on toliko nedodirljiv da mu se nitko ne usudi reći niti riječ. U jedno sam sigurna. Da je ovakav izravni prijenos, odradio netko na europskoj nacionalnoj televiziji, taj netko nestao bi istog časa s medijske scene EU. Jer ljudi imaju svoju čast, ugled i ne žele biti ovce. Kod nas, sami smo na neki način pristali biti ovce. Sami smo dozvolili da nam ovakvi likovi kroje medijsku scenu.

Jasno nam je da se prodaje senzacionalizam i naravno da slijedom te činjenice – novinare svi doživljavaju gadovima.
Iznimke (NE) potvrđuju pravila.

Sigurna sam da mnogi od Vas dijele moje mišljenje, ali možda ga ne mogu javno izreći iz raznoraznih razloga. Kod nas, bez obzira na sve, i dalje postoje izvrsni novinari.

Neki su nažalost dobili batine, neki su tri metra ispod zemlje, a neki još uvijek preživljavaju boreći se s vjetrenjačama.

Pa zar je to Hrvatska za koju smo se borili ? Je li to ta istina o kojoj nam mažu oči ? Nekakva k’o fol demokracija? Nepristranost? Ako ne počnemo djelovati sada i odmah, samo produbljujemo ovu agoniju..

Dragi Aco, prije svega dobro razmislite o tome na što je sličio taj prijenos neki dan. Pokupite svoje bilježnice, olovčice i knjige te dajte priliku mladima koji stoje na burzi čekajući da se ta Vaša fotelja jednom zauvijek oslobodi!. Niste Vi jedini – ima ih još, naravno. Vi ste samo moj posljednji primjer.

Uzmite neku osnovnu literaturu sa prediplomskog studija novinarstva u ruke, pa malo pročitajte. Ako nemate nikoga, slobodno zovi mene: s guštom ću Vam čitati.

Vaša Paola! :)