Probudimo dijete u sebi

     >>

     email:

     mixtv.eu@gmail.com

Probudimo dijete u sebi

Details: Published on Monday, 05 May 2014 13:36

Sjećate li se svojeg djetinjstva i onih bezbrižnih, jednostavnih dana? Otkrivanje svijeta u vrijeme puberteta – ukratko: sjećate li se odrastanja? Pamtite li one dane kada ste dolazili doma iz parka – musavi, prljavi, poderanih koljena s osmijehom na licu jer Vam je najbolji prijatelj dao sličicu Štrumpfova koje Vam je nedostajala da popunite svoj album?

Izvor: http://www.sri.com

Kada ste bezbrižno trčali po livadi ne razmišljajući o ničemu, kada je bilo dovoljno da je vani sunce i da Vas čekaju ispred zgrade za neku novu ludoriju. Kad su nam najveći problemi bili „kulja“ i kako to reći roditeljima jer „Nećemo moći van u subotu, a tako je dobar koncert!“ i naravno – nikada se neće ponoviti. Kad je najveća sreća bila da „me pogleda onaj mali“, a kad bi me pozvao u kino – to je bilo nešto zbog čega bih se potrudila učiti cijeli tjedan, da mogu za vikend van.

Pamtim te dane sa osmijehom na licu. Kad se samo prisjetim, odmah me uhvati neka toplina u srcu, jednostavno bude mi se lijepe uspomene.

Što nam se dogodilo? Gdje smo izgubili nevinost, sreću bez posebnog razloga, osmijeh strancu na ulici, snove, vjerovanja u dobro i pozitivno, ljubav prema svakom čovjeku, iskrenost, empatiju, vjeru da dobro – baš kao u bajkama pobjeđuje zlo?

Dogodio se život.

Dogodilo sve ono o čemu su nam roditelji govorili. I naravno da im nismo vjerovali. Jer oni nemaju pojma, što oni znaju. Stari su, staromodni i nikakvi. Pih! Danas vidim da to nije tako i da su nešto ipak znali. Znali su u stvari gotovo sve što nas očekuje u životu.

Svi smo mi pomalo zaboravili na djetinjstvo. U svakodnevnim životnim borbama, nemamo vremena misliti na bilo što drugo, osim na to da preživimo i izdržimo svakodnevni stres koji nas nemilosrdno „ždere“ i proždire nam psihofizičko zdravlje – naravno da nemamo vremena misliti o djetinjstvu. Ccc, kakve su to gluposti? Ionako smo jedva čekali da odrastemo. Tko je još vidio biti dijete?

A trebali bismo. Trebali bismo barem ponekad sami sebi dopustiti da budemo djeca. Ukrasti sate opterećenog života problemima i vratiti se ondje gdje smo bili najbezbrižniji.
Probuditi dijete koje čuči u svakome od nas. Dijete koje smo izgubili brinući se oko financija, režija, gubitka posla, strahova, paranoja, glupog šefa koji nas maltretira i cjelokupnog preživljavanja. Trebali bismo ugasiti sivilo jednostavnim vraćanjem i traženjem djeteta u svojemu srcu.

Trebali bismo bezbrižno trčkarati livadom punom maslačaka, smijati se bez nekog posebnog razloga, plesati kao da nas nitko ne gleda, pjevati na sav glas, trebali bismo napraviti neku ludoriju kao što smo to nekada znali.

Svi smo pomalo zaboravili kako je to biti dijete. Često danas našoj djeci prigovaramo zbog svih onih stvari koje su nama naši roditelji nabijali na nos. Priča se ponavlja. Naravno da tek sada možemo razumjeti svoje roditelje i da nam zvoni ona rečenica koju smo svi čuli barem sto puta od svojih roditelja : „ Vidjet ćeš kada budeš imao svoju djecu! „ Konačno to i vidimo. No ipak, neki dan sjedim u parku i slušam: „ Nemoj visoko je, Marko!; Pusti, past ćeš, Marko! Ne diraj to! Makni se! Jesam ti rekla sto puta da to ne možeš.“ itd.

Uglavnom, Marko nije smio ništa. Barem po onom što sam imala prilike čuti. Roditelji danas često svoju djecu zbog prevelikog straha štite od onog od čega bi trebali i od čega ne bi trebali. Ne daju im da dišu. Ne znam koliko to može biti pametno jer Marko kasnije možda bude revoltiran jer nikada ništa nije smio pa lako može izrasti u jednu plašljivu i paranoidnu osobu. Postoje samo dvije glavne emocije: ljubav i strah. Iz njih se sve drugo rađa, a koja će pobijediti ovisi o tome koju ćemo hraniti.

Mislim da je vrijeme da odbacimo strahove. Sve ono što nas koči, da bismo bili slobodni ljudi. Ako ćemo se bojati, ništa dobro nećemo iz toga sijati. Naravno, to ne znači da samo bezglavo tumaramo kroz život ne pazeći baš na ništa, već moramo biti umjereni.

Trebali bismo više vjerovati u dobro, više se truditi jedni oko drugih, trebali bismobiti ljubav.

Trebali bismo kao djeca, naivno vjerovati u svoje ideale i snove, i sami sebi složiti mantru koju bismo svako jutro ponavljali : Život je lijep. Ja ga volim. On voli mene. Mogu sve što poželim. Ne postoji limit. Samo nebo mi je granica. Vjerujem u svoje snove i znam da ih mogu ostvariti ako se potrudim. Volim sve ljude oko sebe i znam da oni vole mene. Oko sebe ću prostirati samo ljubav. Svatko tko uđe u moj dom i u moje srce, ostat će tamo zauvijek. Dat ću ljubav, da bih isto mogao primiti. Neću nikome nauditi jer na zemlji ima već previše zla. Odbacit ću sve strahove i paranoje koje me koče da mogu uživati u životu. Bit ću dobar čovjek i svakim danom ću se truditi samo biti bolji. Oprostit ću svima koji su me povrijedili jer to su njihove slabosti. Pomolit ću se za njih. Da im se prosvijetli um, da zavole sebe i život. Zauvijek ću biti dijete u svome srcu, jer samo dijete je sposobno voljeti sa takvom puninom i nevinošću. Samo dijete zauvijek može biti čisto i iskreno do kraja.

Budimo djeca. Barem u srcu – zauvijek! Svijet će nam se odmah činiti boljim i ljepšim mjestom za život.

Voli Vas Paola!