Kako je “selfie” probudio egocentričnu neman?

     >>

     email:

     mixtv.eu@gmail.com

Kako je “selfie” probudio egocentričnu neman?

Details: Published on Wednesday, 23 April 2014 01:55

Otkad je 2013. godine riječ selfie proglašena najupotrebljivijom riječju, njezino psihičko djelovanje i primjena svakim danom uzima sve više maha. Za one koji ne znaju, iako sumnjam da postoje takvi, selfie je fotografija samog sebe, koju obično snimite mobitelom, iPhoneom ili fotoaparatom te je uglavnom objavite na nekoj od društvenih mreža. Veliki napredak informatičke industrije doveo nas je do toga da danas možemo biti na drugom kraju svijeta, a putem Skypea – toliko blizu svim onima koji nam nedostaju.

Kako se selfie ušuljao u naše živote? Je li on možda posljedica sve veće odvojenosti i udaljenosti među ljudima? Nekada smo trebali fotografa, a danas nam on nije potreban. Sve što trebamo je mirna ruka, „duck face ready“, malo šminke i dobre frizure, kut snimanja koji zadovoljava naša očekivanja, magični klik i selfie je tu.

Promatrajući ove fenomene, uskoro nam ljudi više uopće neće biti potrebni. Tako možemo očekivati da za koju godinu imamo brakove preko društvenih mreža, virtualnu djecu i fiktivne obitelji nastale na mreži ili na nekoj drugoj platformi. Onda se zapitamo – gdje to ide ovaj svijet? Što nam se to događa? Zašto smo usamljeni, sami i tužni? E pa, odgovor na to nam je ispred nosa, ali ga često puta ne vidimo ili ne želimo vidjeti. Naravno, tako je lakše živjeti. Kao noj. Glava u pijesak i okružimo se nebitnim stvarima za koje mislimo da su bitne, sve ono važno i istinsko stavimo na drugo mjesto, a prave vrijedne stvari zakopamo u naše srce.

Selfie kao hrvatska kovanica još uvijek ne postoji. Postoje mnoge varijante pokušaja da se uvede u hrvatski jezik kao: sebić, samoslik, osobnjača, ja – slika, zrcalka, dok ću ja ga za ove potrebe nazvati sebenjača ( izgovoriti sa akcentom na SEBE i Č ). Sebenjača bi zapravo mogla imati neko dublje značenje kojeg možda nismo još svjesni. Tako „S“ može biti sebično, „E“, egocentrično, „L“, lažno, „F“, frajersko, „I“,iritantno, „E“- evo me. Ili da ne budem tako sarkastična može biti i ova varijanta: sjajan, enormno lijep, fin, iskren, ekstrovert. Također može biti i – super, eskapizam, lagodnog, finog, istančanog egoizma.

Ukoliko slučajno zeznete sliku, i niste zadovoljni onim što vidite, onda to više nije sebenjača, nego sjebenjača.

Zašto sve ovo pišem?

Nemam ja problem sa selfijem, imam problem sa prekomjernom upotrebom istog te se već pribojavam moguće dijagnoze koju bi sebenjača ili sjebenjača mogla prouzrokovati. Naime, lijepo je snimiti sebe i sama imam nekoliko takvih sličica u albumu, ali nešto što sam primijetila kod mnogih, jest da klikanju nikada kraja. Mislim da je sebenjača probudila neman u mnogima. Neman koja je bila zakočena, skrivena, duboko u srcima ljudi. Je li to nedostatak samopouzdanja ili možda posljedica prevelikog samopouzdanja? Ili je to pak egocentričnost bez konca ili kraja – još uvijek ne znam. Znadem samo da mi fale obiteljske, prijateljske slike. Oni iskreni osmjesi trenutka kada nismo toliko puno mislili na to kako ćemo ispasti i koliko ćemo „lajkova“ skupiti. Sve je tada bilo drugačije, spontanije, usudim se reći – bolje, iskrenije i ljepše…imali smo neku svoju intimu koju nije morao vidjeti baš svatko, imali smo sličice iz albuma koje i danas gledam sa toplinom u srcu. Danas, danas samo poze i brojanje „lajkova“. Kako ću se osjećati, reći će mi lajkovi – ako ih nema dosta, zapitat ću se: vrijedim li ja uopće?

U današnje vrijeme gotovo je nemoguće ići u korak s trendovima. Sebenjača tu, sebenjača tamo, sebenjača bez šminke, sebebnjača sa šminkom. Sebenjača prije spavanja, poslije spavanja, prije tuša, nakon tuša, poslije sexa, prije sexa, (još uvijek nije nigdje izletila neka za vrijeme sexa, ali očekujemo i to u skoroj budućnosti), sebenjača u jednoj varijanti garderobe (obično zvana: my style today), sebenjača u sportskoj varijanti, sebenjača u lakiranim cipelicama, bez cipelica. Malo mi se zavrtjelo u glavi.

Narcisoidnost ili „ljubim sliku svoju“, ponekad može biti dobra kako bismo zavoljeli sebe i upotpunili svoju vrijednost, no kao što sam već rekla, ako krene graničiti s bolešću, onda nije dobro. Čitam kako se dijete skoro ubilo jer nije dobro ispalo na sebenjači, iako se slikao preko nekoliko sati?! Dakle, taj mali klinac je sto posto u svojoj glavi imao sjebenjaču.

Mnoge mlade djevojke i djevojčice na svoje profile po društvenim mrežama „lijepe“ takve fotografije, da čovjek u to ne može vjerovati vlastitim očima. Mnogi bi se složili da je to zapravo izazivanje i onda se ne treba čuditi sve češćim naslovima poput „ Zavela gospodina koji joj može biti otac„. Kako ne bi zavela, kada se doslovce sama ponudila na pladnju. Time opet potvrđujem onu staru „nije bolest sve što boli“, nešto je od toga i u glavi.

Možemo reći što želimo, ali ova pošast modernog doba ide i dalje. Ako se ozbiljno ne zapitamo gdje to sve vodi, ne piše nam se dobro. Kolektivno, mislim. Sve ima svoje granice. Ne dozvolimo da nam uzmu ono malo intime što nam je ostalo i da nas potpuno razgolite. Čar je da neke stvari ne budu otkrivene svima i svakome. SELFIE udara i dalje i nema namjere stati. Ono što ja poručujem na kraju ovog teksta jest: sebe ekskluzivno lupite fotoaparatom, ipak egomanija više nije u modi.

Voli Vas Paola!

Još nešto o selfie-u: