Prije 10 godina održano je prvo izdanje festivala “Biljke i svirke” u Botaničkom vrtu PMF-a, a ove godine se ponovno vraća i to zbog posebnog razloga. Iako se seli na potpuno novu lokaciju, koncept festivala ostaje isti, a mi jedva čekamo ponovno posjetiti ga. U popodnevnim i večernjim satima festivala, profesionalni glazbenici izvodit će djela klasične, jazz i suvremene glazbe na diskretno postavljenim lokacijama oko Drugog jezera unutar parka. Nastupit će Mario Bočić, Peki Pele, Kosjenka Turkulin, Marija Lešaja i drugi.
Nakon nekoliko godina pauze, “Biljke i svirke” ponovno se vraćaju u Maksimir, ovoga puta s temom koja direktno proizlazi iz samog prostora i njegove promjene. Povratak festivala nosi i novu razinu promišljanja o tome što on danas uopće želi biti. Ususret festivalu, koji će se održati 25. i 26. travnja, razgovarali smo s Ivanom Gladović o povratku festivala.
Iskreno, imam osjećaj da sam tek sada shvatila koliko je godina zapravo prošlo. Možda zato što od festivala nikad nisam službeno odustala. Dogodio se COVID, a suprug i ja smo istovremeno pokrenuli više drugih projekata pa nisam stigla ni razmišljati o tome, iako su mi osobno prilično nedostajale Biljke i svirke. Ne mogu reći da je postojao neki ključan trenutak koji je pokrenuo lavinu. Doživjela sam to više kao logičan nastavak za koji sam se napokon osjetila spremnom.
Dragi prijatelj mi je nedavno rekao da je puno teže ponovno pokrenuti projekt nego ga prvi put napraviti. Do tog razgovora uopće nisam tako razmišljala, jer sam uvijek i planirala nastavak, samo bez definiranog roka. Htjela sam da se dogodi prirodno i tako je i bilo.
Bilo je predivno kontaktirati stare suradnike i čuti iskreno veselje i apsolutnu spremnost da nastavimo gdje smo stali. To mi je dalo osjećaj kontinuiteta u najljepšem smislu. S druge strane, ja sam danas potpuno druga osoba od one koja je projekt pokrenula, i to nužno daje osjećaj novog početka. Kada tome dodamo činjenicu da mi se sada u projektu pridružio i Saša Tkačenko, vizualni umjetnik koji je u sve unio svoj senzibilitet i estetiku, neizbježno je da sve istovremeno djeluje i kao nešto potpuno novo.
I to se dogodilo se potpuno prirodno. Suprug i ja već godinama svaki dan započinjemo ranojutarnjom šetnjom Maksimirom s psima i to nam je zaista najljepši dio svakog dana. Volim ići uvijek istom stazom i promatrati sitne promjene koje donose izmjene godišnjih doba i protok vremena. Upravo mi to nekako daje osjećaj kontinuiteta i stabilnosti koji je preživio sve dosadašnje maksimirske oluje. A bilo ih je nekoliko od 2023. koje su nažalost ostavile trag na šumi.
Zadnja je tako srušila i moje omiljeno stablo, koje je imalo veliku osobnu važnost za mene i moram priznati da me to poprilično pogodilo. Razgovarajući s drugima shvatila sam da nisam jedina koja se tako osjeća, ali da zapravo većina ljudi ne vidi konstruktivan kanal za te osjećaje. Tako smo odlučili posvetiti ovogodišnji festival svim tim stablima koja su nam toliko značila, a da možda toga nismo ni bili svjesni.
Pritom, naša šetnja je sada drugačija, ali i dalje lijepa i ljekovita. Ptičice i dalje pjevaju, šuma je i dalje predivna. Zato nam je bilo važno izbjeći patetiku jer priroda nastavlja dalje unatoč svemu. Fokus je tako na zahvalnosti, a ne na gubitku.
To je temelj cijelog festivala.
Ne postoji centralna pozornica ni linearni program. Ljudi se kreću kroz park i sami otkrivaju, ali i kreiraju što se događa: glazbu, instalacije, trenutke koji se pojavljuju i nestaju.
Instalacije smo razvili upravo u tom smjeru. Kućice za ptice Filipa Gordona Franka i skulpturalna instalacija izrađena od grana pronađenih u samom parku nakon oluje, koju izvodi Katarina Zlatec iz Studija Proplanak, nadovezuju se na novo izdanje rada Saše Tkačenka iz serije Sunset, razvijeno specifično za Maksimir.
Logika je ista kao i kod čitavog festivala, ništa se ne događa odjednom, nego kroz slojeve koji se otkrivaju u kretanju.
To mi je apsolutno najdraži dio festivala, i tu se uvijek dogodi prava magija. Prije prvog izdanja bila sam prilično nervozna i zabrinuta hoće li se posjetitelji zaista i odvažiti zasvirati pred nepoznatim ljudima ili će taj dio festivalskih dana biti prilično dosadan. Ni u najoptimističnijim scenarijima nisam očekivala da će baš taj ineraktivni dio toliko zaživjeti i da ću upravo tu imati prilike čuti toliko genijalnih, spontanih koncerata.
Obožavam taj trenutak kada netko sjedne za klavir i pokaže nešto što ne bih ni najmanje očekivala od njega ili nje. Prijatelji, ili čak o potpuni stranci koji se nađu i spontano zasviraju. Taj dio me svaki put na potpuno drugačiji način iznenadi i što god se promijenilo, interaktivnost će uvijek biti neizostavan element Biljki i svirki.
PROČITAJ VIŠE... https://buro247.hr/festival-biljke-i-svirke-ivana-gladovic/