Vjerujem da mnogi nekad maštaju da pobjegnu od gradske buke, stresa i tog nekog stalnog pritiska koji grad zna nametnuti svojim stanovnicima. Da mi je euro za svaki put kad mi je netko od prijatelja i poznanika izrazio želju da izgradi kuću na nekoj osami ili izvan grada, sad bi imala pozamašan broj nula na računu. Neki maštaju, a neki provedu svoje želje u stvarnost što je učinio moj sugovornik Stanislav Cvitković. Stanislav je po struci grafički dizajner, ali poput većine millennialsa razgranao je pojam struke te radi i u digitalnom marketingu, bavi se fotografijom, kreira kampanje i vodi društvene mreže za dosta poznatih tvrtki i brendova.
Stanislav je ujedno ljubitelj prirode i životinja te mu je ovaj bijeg iz grada došao kao logičan potez nakon godina življenja u centru Zagreba. Najbolje u ovoj priči je to što se sve dogodilo spontano u jednoj večeri scrollanja po Facebooku. Ne znam je li Stanislav izmanifestirao ovu kuću, ali vjerujem da (kao i ljudi) i domovi nađu svoju osobu pa se stvori neka povezanost na prvi pogled. Najbolje će biti da vam sve to ispriča Stanislav iz vlastitog iskustva. Idemo u turu.
Oduvijek sam imao želju stvoriti svoj vlastiti kutak — mali dom u kojem će sve imati svoju priču. Iako sam kao mlađi bježao od kućanskih obaveza i okućnice, u meni je uvijek tinjala ta povezanost s idejom doma. Pronaći ovo mjesto bio je doslovno slučajan trenutak — klasična večer skrolanja po Facebook Marketplaceu.
Ono što sam vidio nije bila kuća u pravom smislu te riječi, već skromna koliba. No, odmah sam osjetio nešto – povezanost, potencijal, viziju. Kad sam kročio na tu parcelu, bilo mi je jasno da ovo može postati nešto posebno. I danas je to moj dom, još uvijek u nastajanju, ali svaki dan sve bliže onome što sam zamišljao.
Iskreno, izazova je bilo na pretek. Od toga da nije bilo osnovne infrastrukture poput vode i struje, do činjenice da nikada nisam radio na ovakvom projektu. No, nisam dozvolio da me to obeshrabri. Krenuo sam korak po korak, problem po problem.
Neki su se rješavali brže nego što sam mislio, a neki su me testirali i učili. Najveća podrška mi je bila obitelj i prijatelji, koji su vjerovali u mene čak i kad nisam imao konkretan plan. Nisam se vodio time da sve mora biti savršeno — samo da bude moje, autentično, iskreno. Ključno je bilo ne odustati, slušati intuiciju i ostati prisutan u svakom koraku procesa.
Iako sam po struci grafički dizajner, arhitektura je bila moja prva ljubav. Od početka sam imao ideju što želim, ali kako sam bolje upoznavao prostor i prirodu oko sebe, vizija se mijenjala i prilagođavala. U svakom detalju danas vidim djelić sebe.
Volim sirove materijale – drvo, beton – i znao sam da će upravo oni biti baza svega. Kuću sam stvarao kroz proces, promatrajući prirodu i dopuštajući joj da mi “diktira” smjer. Nisam želio da se ona prilagođava meni, već ja njoj. Upravo ta filozofija danas se ogleda u svakom kutku doma.
Manji prostori su mi uvijek bili inspiracija. I prvi stan u kojem sam živio bio je malen, ali maksimalno funkcionalan. S vremenom sam shvatio da nam zapravo ne treba puno da bismo kvalitetno živjeli. Manjak kvadrata me nije sputavao – dapače, motivirao me da iz svake površine izvučem maksimum. Važno mi je bilo očuvati udobnost i funkcionalnost, bez žrtvovanja estetike. Uvijek me fasciniralo kad iz nečeg skromnog nastane nešto toplo, lijepo i korisno.
Minimalizam mi nikad nije bio cilj sam po sebi, ali s vremenom sam shvatio da me manje ispunjava više. Kroz odrastanje i rad, posebno kao dizajner, naučio sam prepoznati vrijednost u jednostavnosti. Minimalizam za mene nije hladan ni prazan – naprotiv, pruža prostor da detalji dođu do izražaja. Dobar komad drva, tekstura betona, prirodno svjetlo – sve to stvara toplinu koju tražim. Mislim da je najvažnije da prostor ima dušu, a ona ne dolazi iz broja stvari, već iz pažljivo biranih elemenata.
Bez razmišljanja – vanjski prostor, kuhinja i stol. To je srce kuće. Tu se okupljaju ljudi, dijele obroci, priče i smijeh. Volim kuhati, volim druženja i vjerujem da toplina doma dolazi upravo iz tih trenutaka s drugima. Taj dio prostora nije samo funkcionalan, već emotivan. On napaja i mene i sve one koji dođu.
Zanimljivo pitanje, jer zapravo nisam osoba koja se previše veže za predmete. Volim kad stvari dolaze s vremenom, spontano, kroz priču. Ipak, vanjski betonski stol mi je posebno drag – znam da će s godinama upiti brojne uspomene, druženja i razgovore. Možda ga jednog dana neću moći ponijeti, ali znam da će ostati kao dio ove priče.
Taj prostor je potpuno u funkciji i živi punim plućima. Smatram da prazna kuća nije sretna kuća – zato želim da se moji prijatelji i obitelj ovdje osjećaju kao kod kuće. Volim kuhati za ljude, stvarati atmosferu u kojoj se svi osjećaju dobrodošlo. Taj prostor za druženje zapravo odražava ono što jesam – otvoren, topao i orijentiran na zajedništvo. To je mjesto koje nadahnjuje, hrani i veseli. Srce kuće – i moje vlastito.
Trenutačno je ovo početak onoga što zamišljam kao širi, održiv i harmoničan prostor. Planiram izgraditi mali gostinjski objekt – mjesto za prijatelje, za bijeg iz grada, ali i za zajedničke trenutke u prirodi. Volio bih imati mali vrt, nekoliko kokoši, sustav koji je više samoodrživ. S vremenom i možda mali brunch kutak za posjetitelje, gdje će se servirati ono što se to jutro ubralo. Svjestan sam da za to treba vremena, ali ne žurim. Želim da sve dođe prirodno, u svoje vrijeme – kao i do sada.
Apsolutno. Nakon više od deset godina života u centru grada, trebao mi je trenutak prilagodbe. No sada, kad vidim Frodu i Huga kako trče po šumi i kad se uhvatim kako jednostavno – dišem – znam da sam donio pravu odluku.
Grad ima svoje čari i sigurno će uvijek imati mjesto u mom srcu, ali ovdje sam pronašao mir. Ispunjava me jednostavnost, tišina, priroda. U svijetu koji je često bučan i površan, jako sam zahvalan što sam pronašao svoj balans. I to je, barem za mene, najveći luksuz današnjice – biti dobro sam sa sobom.
U prvom tekstu iz ove rubrike smo posjetili zagrebački dom arhitekta Nikole Arambašića koji možete pogledati ovdje.
PROČITAJ VIŠE... https://buro247.hr/kako-zive-kreativci-stanislav-cvitkovic/