Zašto volim svoje izgubljene bitke i poraze

Published on Thursday, 15 September 2016 03:02

Prirodno je u našoj svijesti da ne volimo gubiti. Svi smo mi sretniji i mirniji  kada dobivamo, kad nam život hoda po pravilima, kad nema stresa…nitko ne voli biti poražen. Automatski, kada znamo da smo pred nekim velikim izazovom, ukoliko postoji šansa da izgubimo, radije odustajemo. Teško se suočavamo sa svojim porazima i još češće ih nismo u stanju niti priznati. Prvo sami sebe varamo i ne želimo prihvatiti da smo izgubili, potom kroz izvjesno vrijeme ipak shvaćamo da moramo prihvatiti ono što nam se dogodilo, te u konačnici, priznajemo poraze, ali naravno da nismo krivi MI sami. Ili su to okolnosti, ili ljudi, ili loši međuljudski odnosi, ili sudbina…teško snosimo odgovornost za sve ono u čemu smo poraženi.

Međutim, kad pogledamo stvari na malo drugačiji način, otkrit ću Vam tajnu koja mi je promijenila život i pogled prema samom životu. Svi moji porazi i sve moje loše situacije, koliko god bile beznadne, one su sada iza mene- znači da sam ih PREŽIVJELA, one su PROŠLE. Ja ih možda jesam izgubila privremeno, no ona dragocjenost koju dobivam, a zove se ISKUSTVO, te dragocjenosti, bez poraza, NE BI  BILO.

Izgubiti bitku, ne znači da si izgubio rat. Hodajući tako kroz sve poražene bitke svog života, u daljini vidim mladu i samosvjesnu ženu koja je jaka i kojoj niti jedna prepreka ne može stati na put. Volim svoje poraze. Zahvalna sam na njima. Oni su me spustili najniže moguće i pokazali mi što se nalazi s druge strane. Pokazali su mi dvije strane života.

Jednu u ropstvu raznih iluzija, laži, manipulacija i prevara, te drugu u čistoći, miru, blagostanju, poštovanju i ljubavi. Da nisam bila poražena, nikada ne bi upoznala drugu, čistu i mirnu stranu života…

Nikada ne bi zagrebala ispod površine i nikad ne bih bila ovo što sam danas. Iako je silno boljelo, i mislila sam da nikada neće prestati, nada mi nije dozvoljavala da se predam..

Vjera me također držala živom, jer sam tek u porazima shvatila što znači istinski VJEROVATI.

Svaka bol u našem životu je prisutna da nas nešto nauči. Niti jedna bol i gubitak tu nije slučajno. Naravno da nitko od nas nema isti put i isti scenarij, pravila za život jednostavno nisu univerzalna. Ono što nam je svim univerzalno trebala bi biti LJUBAV.

Često to nije tako, pa vrijeme provodimo posve oprečno od onoga što ljubav u punom smislu riječi znači.

Umorim se, često…kao i svi. I ponekad, isto ne vidim put dalje, jednostavno budem prezasićena sa svim podražajima realnog svijeta…i onda klonem.

Stojim tako neko vrijeme i skupljam snagu. Mirujem…

…a onda, dignem prvo glavu, obrišem suze, popravim kosu, pogledam s u ogledalo i kažem si: Hey, pa to si ti. Preživjela si već toliko puno toga, uspjela skupiti snage da iz ničega stvoriš nešto, obrisala si prašinu od svih onih koji su te još više gurnuli u ponor, digla se iz mrtvih i još se žališ da nisi JAKA?

Odjenula si smiješak kad ti je bilo najgore i kad ti se rušio svijet pred očima, i ti kažeš da NE MOŽEŠ?

Bila si najhrabrija kada si se bojala najviše, i ti kažeš da NE MOŽEŠ?

Bila si najjača kad su te gazili i omalovažavali, i ti kažeš da NE MOŽEŠ?

Bila si ponosna kad su te svi otpisali, i ti kažeš da NE MOŽEŠ?

Bila si svoja, kad si bila ničija, i ti kažeš da NE MOŽEŠ?

Bila si puna ljubavi kad te nitko nije volio, i ti kažeš da NE MOŽEŠ?

 

MOŽEŠ i MORAŠ! Jer izgubljena bitka nije izgubljen svijet.

Izgubljena bitka samo je priprema za ono što tek slijedi. To gdje si danas, nije tvoja konačna destinacija. Start sa kojeg krećeš nije onaj cilj na koji ćeš doći…

Samo nemoj bježati. Ne bježi od svojih poraza, stisni im ruku, zahvali im…

 

Zbog njih si danas ono što jesi.

Volim Vas

Paola

PROČITAJ VIŠE... https://paolineprice.wordpress.com/2016/09/15/zasto-volim-svoje-izgubljene-bitke-i-poraze/