Na ovom svijetu već je sve viđeno, ne laskajte si da imate probleme koje nema nitko!

Published on Tuesday, 05 July 2016 03:35

Svatko od nas ima problema i svoje načine rješavanja istih. Neki svoje probleme riješavaju Vjerom, molitvom, predanjem Bogu. Drugi pak probleme „riješavaju“ bježeći od njih kroz alkohol, drogu, ostale opijate…treći pak negiraju da imaju bilo kakve probleme, i debelo glume nesvjesnost. Čevrti se odaju depresijama, anksioznostima, tjeskobama, zakopaju se u kuću i ne izlaze…

Peti, pak- traže pomoć. Preko razgovora sa stručnjacima, kroz savjete, kroz prijatelje koji ih vuku od dna…čitajući raznu literaturu samopomoći…itd..

Priznajem, kad imam problem koji je teško rješiv, postajem neuračunjljiva. Ljuti me osjećaj bespomoćnosti i feeling da su mi ruke vezane. Nekada davno, i ja sam bježala od problema i spadala u onu grupu ljudi koji čine sve samo da ne vide kaljužu u kojoj se nalaze…

I tako je to hodalo…sve do jednom. Jednom se dogodilo, ničim izazvano, a nazvala bih to svjesnošću i buđenjem. Kad sam se osvijestila i realno pogledala svijet oko sebe, znala sam da probleme kad-tad moram riješiti, i da nema smisla više od njih bježati. Što sam više bježala, oni su me sve više i više sustizali…dok nisam imala osjećaj da ću se ugušiti u vlastitim glasnim razmiricama u svojoj glavi.

Najgore od svega je bilo to što sam samoj sebi predstavljala najveći uteg u cijeloj toj priči.

Samoj sebi sam zakuhavala probleme dok nisam jedan dan podvukla crtu i shvatila što radim.

Paoli sam bila najgori neprijatelj. Shvatila sam da sve što je u mojoj glavi, može zakuhati sto puta veće probleme, nego što oni u načelu, jesu…

Shvatila sam da sugestija mojih misli ima toliku moć nada mnom, da to više zaista nije bilo u mojoj moći. U šali sam znala reći da u mojoj glavi stanju mali ljudi koji rade nereda u mojim mislima dok ja spavam.

Kada sam prihvatila da većinu problema proizvodim sama, i da moje mislu imaju snažan impakt na mene kao osobu, sve je nekako poslalo lakše…počela sam dan po dan kontrolirati sve ono o čemu razmišljam. Stvarno i iskreno. Misao po misao. Nevjerojatno, ali je tako..

Osim što sam sredila misli, sredila sam i riješila onu jednu rečenicu kojom se svi bavimo, a to je- NIKOME NIJE TEŠKO KAO MENI.

Taj, „NIKOME NIJE KAO MENI“, je zapravo čisti proizvod ega.

Smatramo da samo mi imamo probleme koje imamo. Da nitko prije nas nikada nije iskusio takve patnje. Da nitko prije nas nikada nije imao ovu bol. Da nitko nikada nije imao takve rane. Da nitko nikada nije prolio toliko suza…u načelu, da smo jadni, prejadni i da nas nitko ne razumije. Sve te patetične rečenice proizvod su naše uzavrele glave prepune samosažaljenja i auto destrukcije.

Realno, ovaj svijet postoji toliko dugo…otkada je brojanja godina, dakle 2016.godina, ako ne računamo ono doba PK-prije Krista, onda se broji i duže…

Je li mi zaista mislimo da nitko nikada na svijetu, u ovih 2016.godina, nije iskusio djelić ovog što mi sada proživljavamo ili ćemo tek proživjeti…ako ćemo govoriti o boli od smrti drage osobe…ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o bolestima koje su nam uzele naše najdraže…ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o patnjama u odnosu ili braku…ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o financijskim problemima i dugovima…ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o životnim padovima dobivanja otkaza i gubljenja posla, ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o ranama iz djetinjstva i svemu lošem što smo prošli kao djeca,  ljudi su to već prošli…

Ako ćemo govoriti o tugama radi raznih boli života, ljudi su to već prošli…

I vjeruj mi, nema prijatelju, toga na svijetu, što ljudi nisu već prošli…N E M A.

Prema tome, sljedeći puta, kad se uhvatite u žalovanju nad svojom sudbinom, sjetite se, da Vam je Bog dao točno onoliko problema koje ste kadri nostiti na svojoj duši. Niti jedan više, a niti jedan manje…

Shvatite da ste dobili baš ovo u čemu ste sada, upravo da nešto naučite, da se izgradite, da promijenite sve što možete kako biste bili odgovorna i zrela osoba.

Nikada više ne upiri prstom u svog kolegu i ne govori da je njemu lakše. Što ti znaš s kakvim se problemima On bori, i da li je osmijeh na njegovu licu samo maska kojom skriva zagasitu bol?

Što ti znaš kakve su cipele bilo koje osobe koja iza tuge skriva osmijeh?

Nismo svi isti. Neki će o svojim problemima pričati dano noćno čineći ih još gorim, drugi će šutjeti kao zaliveni dok se ne raspadnu, ali jedna vrlo važna teza, NE SUDI– prijatelju, zato što nemaš pojma…što ovaj drugi nosi u svome srcu.

Ovi koji ne mogu prestati plakati sami nad sobom, oni bi trebali biti poslani na dobrovljnu misiju u Afriku ili u neki dječji dom, pa da tamo malo vide što su boli…poslala bih ih sve na odjel dječje onkologije, pa bi vrlo brzo zaboravili da uopće imaju bilo kakav problem…

To je problem. Željeti život, a gasiti se…

Sve ovo ostalo, to nisu problemi…to su životne barijere koje moramo proći da shvatimo bit i smisao života. Problemima bismo trebali biti zahvalni, a ne skrivati se od njih.

Problemi nas čine otpronijima, jačima, i u konačnicima, kad ih riješimo, sretnim ljudima…

Nema tog problema koji se ne može riješiti…N E M A. Sve se, osim teških malignnih bolesti, a ponekad snagom volje, čak i one, daju riješiti…

Drugi puta kada Vam dođe preko glave, zavirite u svoju nutrinu i tu ćete naći mnoge odgovore. Možda nekada problemi nisu uopće toliko veliki, koliko ih činite velikima. Možda ipak većina toga ima rješenje, ali od svog kukanja ne vidite dalje od svoga nosa…

I ne laskajte si, nema toga što svijet, u 2016.-toj godini, nije vidio…

NEMA! Sve je već viđeno i sve je već odbolovano.

Zahvali na svemu, prihvati se samog sebe i rješavaj svoju dušu…u tišini dolaze mnogi odgovori koje od buke vlastitih misli vrlo slabo i teško čujemo…dopusti si tišinu i dopusti si da se smiriš. Jedino u miru svojih misli možeš doći do rješenja…

Rješenja za sve postoje, samo treba biti čvrst, siguran, otvoren i spreman samom sebi pomoći, a ne odmoći.

Treba samom sebi postati najbolji prijatelj koji otpušta sve loše i crne misli…prijatelj koji je svjestan da njemu nije najgore i da ima onih koji pate puno više i jače.

Prijatelj koji zna da je njemu njegovo najgore, ali je svjestan da ima i onih kojima je puno gore. Ne žaluj, ne cvili, ne tuguj…nema toga što svijet danas nije vidio…

Pokupi rane svog života, ustani i ne plači…

Svaki je problem rješiv, pitanje je što ćeš dozvoliti ljudima koji stanuju u tvojoj glavi- da caruju ili ćeš ih amputirati…ne laskaj si. Sve je već viđeno.

 Voli Vas

Paola

 

 

PROČITAJ VIŠE... https://paolineprice.wordpress.com/2016/07/05/na-ovom-svijetu-vec-je-sve-videno-ne-laskajte-si-da-imate-probleme-koje-nema-nitko/